Izgubljeni

Ako nešto želite znat o meni možete to pogledat u mojoj knotbook.
Za sve vas koji nemate access, evo vam moja osobna.
Spol: neodređeno

Sexualno opredjeljenje: peder

Ime:ono koje su mi dali otac Tata i majka Mama.

Datum rođenja: 31.12.1890. + 100god + 59 dana.

Muzika: trash,gothic,heavy,nu i ta sranja metal, hip hop(pac, em&em, dmx.....)

Psovke: die allready you cookie ass faggot monster bitches

Ekipa: ~CvE~, fajce, dabo, dj23, filip, drugi filip, marijan, ono debelo govno od miša i jebeš mi mater ako se još koga morin sjetit

Hrana i cuga: ča god stane va mene

Idealna kuchka: sisata, guzata, dobre noge, mekane usnice i obavezno smeđa kosa i oči

Idealni muški eek

vice

hahahahahahahahahahaha cerek

Najjaca pisma: everything ends by SlipKnoT(ni baš, al ne da mi se minjat ovo)

Najjaci bend: SlipKnoT

Naj instrument: skalpel i bubnjevi

Volin: MAJDU cerek

(ne onu babu), san sebe, mamu, tatu, bjaca, djugog bjaca, babu, teletabise, bubnjeve i muziku....

Mrzin: san sebe, vica, svoje dlake na dupetu, živčane ljude, jebene cajkaroše i svoju bradicu, kuchka nikako da naraste, ljude koji niječu sami sebe, debile, fanatike

Hobi: uglavnom drkanje i spavanje

Životni moto: živi vječno......il crkni pokušavajući

Izgubljeni je knjiga koju počeh nedavno pisat, ali dovršio sam samo nekoliko stranica(odlomaka)... Pa, evo je.......

Ovo je svijet Izgubljenih. Svijet kojim vladaju duše palih Vitezova Ratnika. Duše palih Anđela. Ovdje dan ne poznaje jutro, noć se prostire iz dubine u dubinu. Depresija. Čuju se glasovi Izgubljenih. Njihovi krikovi dok u agoniji gledaju svijet oko sebe. Oni su besmrtni. Zauvijek će morati gledati u Ništa. Mole se Nikome za spas jer samo ih jedna stvar može spasiti: ApOkAlIpSa.......to naravno neće dočekati jer su je imali. Imali su svoj izlaz,ali nisu ga prepoznali. Lažna je nada za njih odavno nestala. Dobrodošli u pakao!
(1)
Dolazak
30.000 Vitezova nekad je davno jurišalo onim svijetom i u borbi protiv zla uništavali su sve pred sobom. Oni su bili Božja vojska. 30.000 Bijelih Vitezova u zlatnim oklopima jurišalo je Zemljom i ubijalo. Čisto je zlo bilo njihov protivnik. Svakodnevna mukotrpna grčevita borba uvijek je na kraju završavala u korist Vitezova. Dobro je uvijek pobijeđivalo zlo. Sve do jednog dana kada je u njihov svijet ušao Nečastivi.
Pojavio se iznenada u jednom gradiću u istočnoj Europi, sav krvav u licu, bila je to ljudska krv. Njegovi su se goropadni mrko crveni rogovi caklili na blistavoj svijetlosti koja je obasjavala grad. Krvave crvene oči plamtjele su i pune bijesa promatrale su blještavilo oko sebe. Iz usta mu je visio crni jezik nalik na dvosjekli mač kojim se janjad kolje. Njegovo jarčevo tijelo bilo je krupno i nikad mu se nitko nije htio suprostaviti. Svatko tko je probao bio je uništen i dušu mu je progutao Vrag. Na sasvim drugom kraju svijeta četiri su jahača letjela prema njemu na svojim moćnim konjima. Dugačke crne haljine, brazde po licu i velike crne brade tih mističnih spodoba očitavale su se na ono malo sibirskog sunca što je obasjavalo Zemlju. Podigli su svoje krvave mačeve, osjećali su zlo! Tisuće su smrtnika ti mačevi preklali, tisuće duša poslali u pakao, a sada imaju zadatak najvažniji od svih; udaljiti Sotonu što dalje od ovog svijeta. Jedan je ustao s konja i prišao Sotoni. Koračao je polako i sigurno, uvjeren da mu se ništa neće dogoditi. Svi su osim njega znali da je u velikoj zabludi. Velika crna krvava Đavolja usta otvorila su se i uz pratnju snažne rike tisuće je krvopija nalik šišmišima izletjelo iz njega. Njegova se žrtva rastopila od ugriza te bijesne gamadi koja mu je rasporila utrobu svojim snažnim raljama. Bio je to početak kraja, od kad postoje Vitezovi niti jedan nije izgubio život a da nije umro prirodno ili bio premješten na neki drugi svijet. Nikad niti jedan od tih hrabrih ratnika nije poginuo na tako stravičan način. Nakon tog događaja između Božjih vojnika počeo se širiti strah.
Vođa Vitezova bio je visok i crn demon, spodoba u Vražjoj koži koja je prštila okrutnošću i zlom kobi. Cijeloj je gardi bio uzor a istodobno im je ulijevao strah u kosti. Njegovo snažno i čvrsto tijelo, čelični živci i zlo koje je nosio u sebi bili su dovoljni da se pokuša suprostaviti Sotoni. Navukao je na sebe oklop tisuću duša i krenuo na pohod. S dalekog istoka velike Rusije zaputio se na put bez hrane, vode i odijeće, na sebi je imao samo oklop a hranila ga je Božja ruka. U njegovim snažnim rukama bilo je moćno oružje, u desnoj sveta voda i veliki srebrni mač u lijevoj. Njegovi su koraci ostavljali neizbrisiv trag u sibirskom snijegu. Koračao je čvrsto i sigurno.
Četrdeset i sedam dana putovao je bez ikakvog odmora. Tri tisuće kilometara je još bilo pred njim. Sotonine su sluge znale da on dolazi, osjećali su njegov bijes. Demoni su pred njim bježali jer su znali da će im prosuti mozak po ledu ako ga sretnu na njegovom putu. Svuda je oko njega bio snijeg. Nigdje svijetla. Tamne bi puteve tu i tamo osvijetlilo pokoje selo, a to je bila prava rijetkost. On nije poznavao svijet i riskirao je krenuvši na put, mračna ga je staza podsjećala na to da ide u smrt napravi li pogrešan korak. Pratila ga je horda spodoba s crnim kapuljačama, njih četrnaest tisuća pratilo je njegov marš, snažan zvuk bubnjeva orio se čistinom nagovještajući dolazak Kralja. Čitava vojska poslana je da uništi jedno biće, svi hrabri, jedan jači od drugoga, ali Kralj je znao istinu. Njegov se dugačak crni plašt viorio na vjetru u tami, plamen u njegovim očima davao je dojam uništenja. Preko transsibirske željeznice od Vladivostoka, preko Moskve do Rumunjske, to je bio njegov put. Šezdeset i osmi dan njegova putovanja nije bio sretan.
U zasjedi su ih dočekali demoni u dronjcima, promrzli i željni hrane nahuškali su Kralja i njegovu vojsku na tračnice, tamo ih zarobili i čekali. Sati su prolazili, a s njima i dani. Nakon četiri se tjedna napokon pojavio. Kraljevi vojnici nisu ni sanjali da će poginuti na ovakav način. Vlak. Glave odvojene od njihovih tjelesa, krv posvuda, mozgovi po tračnicama, demoni jedu, stravični prizori masovnog kanibalizma! To su čudovišta!! Sisali su njihove leđne moždine kao sokić na slamčicu i što je najgore, uživali u tome. Oteli su im sve što su imali, onako ih raskomadane i pojedene napola ostavili da se zalede pokraj pruge. Njihova su mrtva tijela još bila svježa, privukla su mnoge strvinare koje je poslao Nečastivi. Gladni ljudskog mesa kidali su njihova tijela i čupali komade mesa s njihovih kostiju. Nitko nije preživio. Svi su oni postali jebena hrana priglupim Sotoninim slugama. Kralj je znao da će poginuti, ali ovo nije očekivao. Vitezovi su, čuvši što se dogodilo, shvatili da imaju posla sa zajebanim kurvinim sinom. Ne samo da je jači, nego je i pametniji,tj.mudriji od njih. Njih 30.000 nije bilo dovoljno da ga ubiju.
(2)
Patnja
Na sasvim drugom kraju Azije Sotona je uživao u patnji ljudi u čije je živote ušao kao vjetar i prelomio svaku njihovu nadu za boljim životom, dapače, sasvim suprotno, pružio im je Pakao! Njegove su zle sluge ubijale po selima, starice i bespomoćne ljude zatvarali su u vlažne, mahovinom prekrivenih zidova mračne i izolirane prostorije, ondje bi ih mrcvarili dok ne bi bili na izmaku snaga i onda bi ih pustili da kao psi pocrkaju od gladi i hladnoće. Demoni koji su šetali među ljudima spaljivali su njihove domove, palili ulice bakljama od crnog zlata i bacali njihovu tek rođenu djecu u vatru. Iza njih bi ostala samo gomila pepela i hrpa karbonizirane dječice opečene do neprepoznatljivosti. Njihovom voljom svi su preživjeli i dugo i bolno umirali dok im se lice u agoniji grčilo u očajnu grimasu i samo što nisu vrištali „Ubijte nas!!!!!“... Ne, nisu im dali glasa ispustiti, bebe su vrištale ali glas se njihov čuo nije, samo bolan izraz lica u noći dok umiru u grčevima izgorenog tijela. Gotovo sve kuće ostavljali su u pepelu, raznesene su bile sve građevine osim Božjih hramova, zarobljavani, komadani, mučeni i pobijani svi ljudi osim svećenika, svi osim Božjih slugu. Nakon svake smrti vrana bi graknula tri puta. Ako bi graktanje i stalo, bilo bi to na nekoliko sekundi. Ljudi su pobijani kao stoka, klani kao janjad, krv je šiktala na sve strane dok se gromoglasan smijeh sotoninih slugu orio planinama i dolinama...
Sotona je želio samo jedno, Smrt. Što je htio dobio je. Svako je živo biće bivalo uništeno, svaki dom spaljen i sve sravnjeno sa zemljom. Prošlo je 666dana i s lica zemlje nestalo je pola istočne Europe uključujući i trećinu Rusije, Sotonin se palež širio dok ostatak svijeta nije imao pojma što ga čeka.
Ljudske su trupe pružale uzaludan otpor zlu. Nitko nije mogao, nitko se nije htio suprostaviti Nečastivom. Uzalud vam trud, bijedne budale, tko god da je i pokušao pao je pod njegovu vlast, bilo da je uništen il zarobljen i mučen. Ljudi su bili obične bube. Gazilo ih se, njihove utrobe usmrđivale su se na vrelom asfaltu i u dubini noći odzvanjali su krikovi onih koji su još udisali ovaj zrak. Čupali su im udove, komadali ih i rezali svojim mrkim kandžama puštajući ta nekad moćna bića da iskrvare i umru sami, ostavljeni i izgubljeni u tami u kojoj nikog nema ni za lijeka. Nitko nije shvaćao da im je to bilo suđeno, sami su sebi smrtnu presudu prepisali, ali nitko nije razumio zašto se ovo događa. „Zašto baš nama????“-pitali su se.... E, pa, dragi moji, zašto ne?! Svatko dobije po svojim zaslugama. Da to niste zaslužili, imali biste raj. Dobro se dobrim vraća, a vama se takvima ništa ne može vratiti........osim ovog.
Krvoločne zvijeri šetale su među njima i klale njihovu djecu svakodnevno, ubijale su ostavljajući za sobom oglodane kosti mrtve djece i krvave leševe njihovih roditelja prepustili na milost i nemilost Prirodi. Niti prema leševima majka Priroda nije imala milosti. Trunuli su u zaboravu od svojih bližnjih, uostalom, rijetki su bili živi pa.....Sotona je svoj posao dobro radio.
(3)
Ministry of lost souls
Odvezli su janjad na klanje. Nož. Oštrica oštra kao zubi vučjaka caklila se na srebrnom svijetlu mjesečine koja je padala na kamen gdje su se nalazili. Visoki krupni ljudi u smeđim habitima, na glavi velike kapuljače, mistična je glazba dopirala iz dubine crne šume. Ministry of lost souls...tako su nazivali to mjesto. Velike crvene mrlje širile su se u potocima s tog brežuljka i podsjećale su svih na njihovu sudbinu. Prvo janje je palo. Kičma je visila iz vrata na mjestu gdje je nekad bila glava. Krv je šiktala u mlazovima, srce je još kucalo. Zabio je šaku duboko u njegova njedra. Onako krvavo, još je kucalo. Iz njegovis se usta slijevala krv, pojeo ga je iz čistog zadovoljstva, utažio je žeđ za krvlju i svoje psihopatske potrebe. Janjeća se glava otkotrljala niz brežuljak u jedan potok. Onako krvava, zacrvenila je mjesto gdje je pala. Sada to mjesto zovu Endless sacrifice(beskrajna žrtva). Nitko nikad nije bio na tom brežuljku a da mu glava nije dotakla tu svetu vodu koju je posvetilo prvo janje zaklano na tom mjestu. Janjad pred klanje, uplašeno i histerično gleda u sve oko sebe i pita se što ga čeka... Nije svjesno toga da će izgubiti život, ne razumije da ono nije živo, da se podređuje drugima i da će kad tad biti osuđeno na njihovu milost i nemilost. Krvavi kamen obasjavala je crvenožuta mjesečina, svakog dana sve više me podsjećala na janjad koja se mrtva, krvava i obezglavljena miče s ovog ukletog mjesta, s kamena zvanog Zemlja...
Krvavocrvena. Nema boljeg opisa za boju nevine krvi prolivene za svoje sebične potrebe, za svoje beznačajne ciljeve, nevine žrtve koje su se prinosile uzalud zapisane su u toj krvi, borba mladih života protiv oružja za oduzimanje tih života očitavala se u svakoj suhoj skorenoj kapi te proklete i svete krvi... Đavao je sjedio na onom kamenu svaku večer promatrajući zalazak sunca, bespomično gledajući prema horizontu. Njegovo zamišljeno demonsko lice bilo je obasjano crvenkastim sunčevim svijetlom dok je promatrao krvave oblake i kapi krvi koje su padale. Bespomično je gledao sunce kako odlazi i prepušta nebo noći. Brdo iza kojeg je sunce zašlo postajalo je sve crnje, njegov se obris sve manje vidio dok je mjesec svjetlio slabašno na drugoj strani neba. Sotona ga je promatrao. Okrenuo bi se od sunca kad bi ono zašlo i gledao kako mjesec iz žute prelazi u krvavocrvenu boju i zadovoljno bi se smješkao. Sjaj u njegovim očima gubio se polako i zlo se budilo duboko u njegovom umu dok je razmišljao o smrti.
(4)
House of horror
Njihovo je sjedište bila stara zapuštena kućica na drugom kraju šume gdje se nalazilo ono mjesto. Izvana trule daske, usmrđene krepane životinje u rupama tih daski, njihovi djelovi virili su iz rupa i svatko tko bi onuda prošao zgražao bi se nad onim što bi vidio. Mrtva tišina. Tama. Nitko se onuda nije usudio kročiti.

09.11.2008. u 13:32

|Vaša sranja (1) | Troši ono crno u onoj kutiji| WTF???!!! |

Opis bloga

Zašto ovaj blog?

Nešto o meni.....

Linkovi

Izgubljeni